gospodarska zona
prostorni plan
program ukupnog razvoja
kalendar dogadjanja
foto galerije
otocki list
otocko proljece
otocki virovi
suvara
spot suvara
turistička zajednica
početna
kontakt

Josip Lovretić, etnograf

Stvaralaštvo Josipa Lovretića može se podvesti pod misao da 'sve što je u narodu iz naroda je. Smije se pobilježiti i ostaviti narodu na spomen'.

Rođen je  30.lipnja 1865. u Otoku. U Vinkovcima završava gimnaziju, a nakon završene bogoslovije u Đakovu za svećenika je zaređen 25.veljače 1888. Službovao je u Đakovu i Vrpolju, a najviše vremena proveo je kao župnik u Gradištu, od 1902. do 1920. Lovretić je bio vrlo aktivan, kako u duhovnom, tako i u društvenom životu. Bio je zaokupljen slavonskim seljakom kojega je proučavao kroz običaje, nošnju, navike, kuću i pjesmu. Uz bavljenje etnografijom, bavio se i bilježenjem narodnih priča i crtica koje upotpunjuje isječcima iz narodne poezije i običaja. U Gradištu u početku nije bio omiljen, no s vremenom su mu se počeli diviti. U vrijeme njegovog djelovanja liturgija se obavljala na latinskom jeziku , što je predstavljalo poteškoće u razumijevanju jer narod nije bio dovoljno obrazovan. Lovretić ih je uključio u bogoslužje tako što su se prema  određenim pravilima kroz crkvenu godinu vjernici oblačili u ruho određene boje. On je bio svjestan činjenice da su se narodne nošnje teško pronalazile, pa im je nesebično  pomagao nabavljajući im materijale i kreirajući modele i simbole. Lovretićev književni opus vrlo je osebujan. Najveći broj tekstova zauzima ljubavna   tematika, dok se radnja smješta u slavonsko selo početkom 20 st.U pripovijetkama Dvije jetrve, Šarena jabuka, Na Antunovo, vidljivi su osnovni elementi Lovretićeve poetike, npr.zavist, zabrana ženidbe, darivanje mlade, opis narodnog ruha, uloga narodnih pjesama i običaja i dr. Tu je opet vidljiva činjenica kako je Lovretić prvenstveno bio folklorist- etnograf koji sam stvara priče približavajući se tako slavonskom seljaku. Odmak od ljubavne fabule Lovretić čini pripovijetkom Uoči Biskupova dana u kojoj tematizira odnose seljaka u zadrugama. Iz Lovretićeve proze progovara duh protorealizma i realizma, no te zakonitosti ne ostvaruje do kraja jer želi djelovati prosvjetiteljski i tendenciozno ugledajući se na slavonsku književnu baštinu. Pripovijetka Marica objavljena je 1887., u isto vrijeme kada izlaze i najpoznatija djela Ante Kovačića, pa se Marica po nekim stilskim i tematskim osobinama može vezati uz Kovačićevu poetiku. Lovretić opisuje odnos sela i grada. Pisao je i prigodnice rimovanim desetercem u kojima opjevava događaje vezane uz zajednicu ili pojedince. 1896.napisao je i tiskao zbirku Pjesmice za igru u kolu koja sadrži 6954 stihova.

  Najveću riznicu pisanoga blaga pronalazimo u Lovretićevom etnografskom radu. Predstavnik je svakako monografija Otok koja služi kao nezaobilazna građa za rekonstrukciju jezičnih i etnografskih osobina hrvatskog stanovništva u Slavoniji u 19.st. On donosi i podatke o pravnim, društveno-političkim i folklornim osobitostima i u selima Privlaka i Komletinci, te selima vinkovačkog, županjskog i vukovarskog kraja. Lovretić običaje dijeli vrlo slikovito. To su običaji kod jela i posla, običaji prela i posila, pravni običaji u zadrugama, običaji u druženju, običaji za poklade, Božić, Uskrs, Badnjak, Cvjetnicu… Ostala njegova poznatija i važnija djela su Narodna nošnja u Privlaci i Otoku kod Vinkovaca(1886.), Kraljičari i kraljice (1869.), Svatovski običaji u Otoku(1897.), Milo za drago(1897.), Na raspuću (1897.), Čikini ulari(1897.), Seoski čobanin (1897.), Orubljica (1897.), Filipovčica(1897.), Na Dunavu (1897.),…

            Josip Lovretić ostavio je neprocjenjivo pisano blago kroz koje si vjerno možemo predočiti sve pojedinačnosti suživota sela i seljaka.