gospodarska zona
prostorni plan
program ukupnog razvoja
kalendar dogadjanja
foto galerije
otocki list
otocko proljece
otocki virovi
suvara
spot suvara
turistička zajednica
početna
kontakt

Još jedna proslava 100. rođendana u Komletincima
Srijeda, 08.02.2012.


Prije godinu dana danas pokojna baka Bojka Giljanović proslavila je u krugu obitelji svoj 100. rođendan, a 25. siječnja 2012. godine 100. obljetnicu rođenja proslavio je i dida Šime Torlak, najstariji Komletinčanin. Dan uoči rođendana razgovarao je sa svojim sinom Ivanom kako je zagazio u 2. stoljeće svoga života ne očekujući da će se, osim njih dvojice, toga netko sjetiti. Međutim, tog je predvečerja u domu dide Šime bilo vrlo živo i puno čestitara. Čestitke u ime Grada Otoka došli su uputiti gradonačelnik Josip Šarić, predsjednik Gradskog vijeća Stjepan Topalović, predsjednik Mjesnog odbora Komletinci Josip Mareljić i djelatnik gradske uprave Josip Dabro. Uz srdačne čestitke didi Šimi predali su i dar – veliku košaru punu prigodnih poklona. Čestitarima se pridružila i gospođa Marija Vrbanjac s mužem koja je za slavljenika napravila tortu želeći tako obradovati starca kojeg uvijek rado susreće na komletinačkim ulicama. Slavlju su se pridružile i Gagulanke Mandica Ružić, Katica Novoselac i Marija Đoić (inače dida Šimina susjeda koja je često njegov gost) uručivši poklon u ime Udruge žena Gagulanke. Dida Šime je bio dobro raspolože, a vidljivo dirnut pažnjom bio je njegov sin Ivan koji je proplakao od ganuća i sreće što smo njegovom ocu priredili radosne trenutke.
Uz razgovor, dalmatinski pršut, domaće vino i rođendansku tortu vrijeme je brzo protjecalo. Svi smo vrlo pažljivo slušali životnu priču dida Šime, vitalnog stogodišnjaka koji uglavnom živi sam, nikada nije trebao naočale, izvrsno čuje, u bolnici je bio samo kada je pao s kola, a od tableta koristi samo tablete za spavanje i tlak, koje mu je liječnik prepisao, onako „radi reda“ jer mu i ne trebaju. Kad nešto treba, uzme svoj bicikl i gurajući ga pokraj sebe, jer mu je tako brže hodati, ode do pošte ili trgovine sretan što sve može sam.
Rođen je dida Šime dalekog 25.siječnja 1912. u Kljacima pokraj Drniša od oca Ivana i majke Mare. Imao je brata Matu i Antu te sestru Iku. Dva puta se ženio i oba puta ostao udovac. Danas ima samo sina Ivana koji živi na potezu Njemačka – Kašteli – Komletinci. Imao je i unuka koji je umro u 30 – oj godini od teške i neizlječive bolesti. U Komletince je doselio krajem 2. svjetskog rata, nakon što su ga otpustili iz vojske, došavši za ženom i sinom koji su ovdje došli 1943. bježeći od gladi.
Nije prihvatio ponudu tadašnjih vlasti kojom mu je nuđena kuća i 8 jutara zemlje kao doseljeniku jer nije želio tuđe. Radi kao nadničar na tuđim njivama, u šumi, tovari vagone u Spačvi, a neko je vrijeme, „kako bi namirio mirovinu“ radio na Penavama, tadašnjem pogonu PIK – a Vinkovci. Danas ima svoju mirovinu i zadovoljan je njome. Općenito, dida Šime o svim događajima iz svog života govori bez ogorčenja, pomiren s onim što mu je život donio. Za vrijeme 1. svjetskog rata bio je mali dječak, ali mu je u sjećanju ostao talijanski vojnik koji ga je držao u naručju i tepao mu spominjući se svoga sina u Italiji i darujući mu „nekoliko šoldi“. Drugi je rat proveo u domobranima i partizanima i danas ne govori puno o tim danima. Za vrijeme Domovinskog rata bio je kod sina u Kaštelama, ali tek nakon što mu je sin rekao da će doći po njega. Bojeći se sinova dolaska u tada ratom zahvaćene Komletince i strahujući za njegov život, odlazi na kratko k njemu, ali se brzo vraća svojoj kući. Sin ga već godinama zove da dođe k njemu, u Dalmaciju gdje mu je po rođenju i podrijetlu mjesto, ali dida Šime ne želi otići iz svoje kuće i ostaviti sve ono što je godinama marljivo stjecao i gradio. Njegov je dom u Komletincima.
Zimske dane provodi u kući, grijući se, gledajući televiziju i slušajući radio. Upućen je u sva zbivanja pa je tako zabrinut što će biti s nama u Europi, smatra da bi političari trebali raditi da narodu bude bolje, da svaka majka treba učiti svoje dijete da bude dobro i pošteno, a djeca su uvijek bila samo djeca.
Svaki dan pomalo prošeta svojim dvorištem željno očekujući proljeće i početak radova u dvorištu i vrtu. Prošlo je proljeće sam pripremio svoj vrt za sadnju (ašovio, kopao, grabljao) i cijele ga je godine marljivo održavao ne dozvoljavajući ni travci da nikne tamo gdje joj nije mjesto. Nedavno je nabavio i frezu da može bolje raditi u vrtu! Susjedi ga hvale kako je njegov vrt najbolji u cijeloj ulici, a nerijetko se dogodi da poznanicima i prijateljima pokloni i koju vreću krumpira!
Pitali smo dida Šimu što ga veseli u njegovim staračkim danima, a on je odmah odgovorio da je sretan što ima Hrvatsku državu, voli raditi baš sve poslove, ne voli besposličariti, a najveća su mu radost njegovo dvorište i vrt. Jedva čeka da proljeće stigne i da može na posao!
Na neizbježno pitanje o tome kako doživjeti sto godina mirno nam je rekao da je sve u Božjim rukama, tko je dao njemu neka da i nama.
Došli smo čestitati 100. rođendan jednom starcu, a zatekli smo vedrog, vitalnog i smirenog stogodišnjaka, pomirenog sa samim sobom i životom. Možda je zato doživio 100. rođendan?
Pozdravili smo dida Šimu poželjevši mu dobro zdravlje i brz dolazak proljeća kako bi mogao raditi i živjeti punim plućima u svojoj 101. godini. Živio dida Šime i sretno!
Katica Novoselac




Povratak na prethodnu stranicu