Luka Crnković rodio se 20. travnja 1970. godine u Otoku, kao četvrto od petero djece Ivke rođene Mijić i Mate Crnkovića. U Otoku je pohađao tadašnju Osnovnu školu Đuro Đaković, danas OŠ Josipa Lovretića. Zbog skromnih materijalnih mogućnosti i komplicirane obiteljske situacije u kojoj si je jedan od njegove starije braće oduzeo život, a drugi je zbog teške bolesti bio smješten u zdravstvenu ustanovu, Luka nije nastavio daljnje školovanje želeći radom privrijediti kako bi pomogao roditeljima, osobito majci kojoj je bio neobično privržen. Školski prijatelji, ali i oni iz mladosti, opisat će ga kao pristojnog i skromnog mladića, ozbiljnog za svoje godine, koji se nije libio prihvatiti bilo kakvog poštenog posla. Nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA, prijavljuje se u policiju, a nakon što je primljen i dalje pomaže obitelji.
U slobodno vrijeme uzgajao je golubove koje je jako volio, gimnasticirao, te rado igrao nogomet s prijateljima. Lukina dvije godine mlađa sestra Kata s kojom je, budući da su ostala braća bila starija, a između njih dvoje je bilo samo dvije godine razlike, bio posebno blizak, ispričat će:
"On nije bio samo moj brat, bio je moj najbolji prijatelj. Bio je dobar i prije svega skroman. Mi nismo imali mogućnosti kao druga djeca, ali smo roditeljima bili zahvalni što su nam dali život kakav su mogli. Posljednji put sam vidjela moga Luku nekoliko dana prije njegove pogibije. Došla sam kući i zatekla sam ga kako spava. Gledala sam ga, tako u snu, bila sam presretna što je kod kuće. Kasnije smo sjedili, pričali, a na odlasku je poljubio mamu i od dragosti je ugrizao za obraz, malo jače, pa joj je ostao trag. Majka je kasnije govorila kako joj je Luka ostavio uspomenu. Prvog svibnja, uvečer, srela sam prijatelja koji je radio s Lukom u policiji, bio je u uniformi i rekao je kako ga je vidio, da nas je pozdravio i da će uskoro doći kući. Trećeg svibnja, oko šest sati ujutro probudili su nas sa strašnim vijestima. Sve ove godine boli, jednako boli i mislim kako nikada neće prestati. Samo se bojim da ga, ne samo njega, nego sve te dečke, ne zaborave. Dva brata Zorana Grašića iz Otoka koji je poginuo s mojim bratom, danas su moja obitelj, kao da su i oni, uz moga sad jedinog brata Zvonka, također moja braća. Kroz glavu mi prolaze pitanja na koje nemam odgovora, ne samo što se tamo dogodilo, nego i takva, da moj Luka nije poginuo, bi li se oženio, bi li danas imao svoju obitelj, svoju djecu? Ja sam dobila unuka, moj sin mu je po ujaku dao ime Luka. Kada ga zovnem imenom, imam osjećaj da moj brat živi".
Luka Crnković sahranjen je u Otoku 4. svibnja 1991. godine, u obiteljskoj grobnici u kojoj danas pored njega leže i njegovi roditelji i dva brata, od kojih je srednji brat Marko, koji je zbog bolesti bio smješten u ustanovu u Bosni i Hercegovini tijekom rata, kao i Luka, mučki ubijen, te u blizini Banja Luke ekshumiran u masovnoj grobnici. Njegovi posmrtni ostaci su nakon 23 godine identificirani i sahranjeni u rodnom Otoku.
Zoran Grašić rođen je 28. rujna 1969. godine u Otoku kao najmlađi od četiri sina Marije rođ. Čopčić i Marijana Grašića. Kao i Luka Crnković, i Zoran je u Otoku pohađao tadašnju Osnovnu školu Đuro Đaković, danas OŠ Josipa Lovretića. Njegova velika ljubav bio je nogomet, a po igri na ljetnim turnirima mnogi ga se i sjećaju. Prijatelji se nakon ovoliko godina sjećaju i Zoranove ljubavi prema životinjama, pa tako i njegovoga psa Johnsona kojeg je posebno volio. Reći će kako je bio vrijedan, radio je u šumariji i na ciglani, a iznimno je vješto izrađivao predmete od drveta, čak su i danas sačuvani tragovi njegovih vrijednih ruku.
Nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA Zoran se odlučio prijaviti za posao u policiji, gdje je nakon kratkog vremena i primljen. Zoranova braća prisjetit će se njegova razmišljanja kako se u Hrvatskoj ne mogu dogoditi nikakve strahote, posebno kako se njemu ne može ništa dogoditi. Isti dan kada je sahranjen i Luka Crnković, 4. svibnja 1991. godine, sahranjen je i Zoran Grašić, također na gradskom groblju u Otoku.
Luka i Zoran izgubili su svoje živote u Borovu Selu, ali nisu bili jedini iz Otoka i Komletinaca koji su tog dana poslani u tu akciju. Njihovi ranjeni suborci i danas nose tragove tog tragičnog dana.
Pogibija 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu jedna je od najbolnijih tema iz Domovinskog rata.