Povijest Otoka

Slika
naslovna slika povijest otoka

 

Dvadeset kilometara južno od Vinkovaca, u bosutskoj nizini, uz željezničku prugu Vinkovci-Brčko-Tuzla, smjestio se Otok, najmlađi grad u Hrvatskoj okružen plodnom slavonskom ravnicom i hrastovom šumom. Njegov smještaj i bogatstvo njegova agrokompleksa uvjetovali su kontinuitet naselja, od prapovijesnih vremena do danas. 
U izvorima se već od XIII. stoljeća Otok spominje kao vlastelinstvo pa se od tada javlja toponomastikon Otok u nekoliko varijanti: u pap. kol. zapisima br. 308, Possessio Athak 1428, 1464, 1476, 1478, Oppidum Athak g. 1473. Provenijencija samog imena najvjerojatnije potječe od njegova zemljopisnog položaja, kada su u prošlosti velike poplave naselje pretvarale u otok, sa svih strana opkoljen vodom.
Bogatu prošlost Otoka možemo pratiti preko četiri tisućljeća unatrag. Arheološka iskapanja g. 1957. svjedoče da se na Gradini (Mandekov vinograd) u srednjem i kasnom neolitu (3000.-2400. godine pr. Kr.) odvijao intenzivan život sopotsko-lenđerske kulture koja je zaustavljena u naletu badenskih došljaka iz istočnog dijela Balkanskog poluotoka. Iako većih sustavnih arheoloških nalaza nije bilo, površinski i slučajni nalazi evidentno govore da je nakon kratkog vijeka badenske kulture (2400.-2300. godine pr. Kr.) sav vinkovački kraj, pa i Otok, nastavio kontinuirano živjeti i u nastavku daleke prapovijesti:
Vučedolska eneolitska kultura (2300.-1800.), vinkovačka kultura postneolitskog brončanog doba (1800.-1700.), hatvanoidno-bebrinski kulturni utjecaji (1700.-1600.), vršačko-vatinska faza vatinske kulture (1600.-1300.). Kasno brončano doba javlja se kao kultura žarnih polja (1300.-750.).
Starije željezno doba ili halštatsko doba (750.-300.), poznato pod imenom daljske kulture, zastupljeno je nešto oskudnijim nalazima. U mlađem željeznom ili latenskom dobu (od 300. do rimske okupacije) cijelo je vinkovačko područje gusto naseljeno. Odatle više tragova ilirsko-keltske prisutnosti i u Otoku. Karakteristično je da su se iz svih tih faza prapovijesnog razvitka pronašli razni kultni predmeti, posebno idoli koji su simbolizirali razna božanstva. To dokazuje da su i najstariji stanovnici ovog našeg kraja imali određene religiozne predodžbe i obavljali kultne radnje.

 

Rimsko doba

Rimski su osvajači pobjedom nad batonskim ilirsko-keltskim ustancima između 6. I 8. Godine poslije Krista zauzeli naš kraj. Rimljani su sređujući ekonomsko-političke i strateške prilike od 1. Do 3. Stoljeća učvršćivali i jačali naselja. Colonia Aurelia Cibalae (Vinkovci), Otok, Nijemci, Zvjezdan-Grad imaju ekonomsko, kulturno i strateško značenje u sustavu rimske obrane, odnosno Limesa. Zbog toga su naselja s fortifikacijskim sustavom u vinkovačkom kraju značila sigurnu pozadinu koja je osiguravala prehranu rimskim legijama na Dunavu. Na temelju fragmenata konjičke opreme rimskih vojnika pronađenima u Otoku, može se zaključiti da je u Otoku zacijelo bila smještena rimska konjička posada. Nalazi su, nažalost, dospjeli u privatne zbirke graničarskih oficira pa je danas teško utvrditi gdje se nalaze. Nova će istraživanja dati pravi odgovor na pitanje kako valorizirati rimsko antičko razdoblje u Otoku. Ovdje se nameće i pitanje kršćanstva. Teško je pretpostaviti da Otok u 3. i 4. stoljeću nije imao nikakva dodira s kršćanstvom. To više što početkom 4. Stoljeća, za Dioklecijanovih progona (304./305.), u susjednim Cibalama mučeničkom smrću završavaju sv. Euzebije, biskup, i sv. Polion, lektor. Teku potoci kršćanske krvi i u susjednim panonskim gradovima Mursi, Marsoniji, Sisciji i drugima. O tome svjedoče kršćanski sarkofazi i grobovi koji se danas čuvaju i u Vinkovcima. Kao potvrda kršćanske tradicije iz tog doba važna je nadgrobna kamena ploča pronađena godine 1784. (prigodom izgradnje nekadašnje crkve sv. Antuna na mjestu današnje crkve u Otoku). U lijevom uglu ploče uklesana je riba – simbol kršćanstva (IHTIS – Iesus Hristos Teu Hios Soter – Isus Krist Sin Božji Spasitelj). Nakon Milanskog edikta 313. Godine, u klimi vjerske slobode, sigurno je i Otok u svojim relacijama osjetio razvitak crkvene organizacije i vjerskog života. Međutim, za kratko vrijeme započinju kristološke borbe u Crkvi. 
Oko 378. godine nakon bitke kod Hadrianopolisa gdje je poginuo u izgubljenoj bitci rimski car Valens (rođen u Cibalama), provalili su u panonski Ilirik Goti. Zna se da su druga barbarska plemena između 395. i 401. do temelja opustošila Panonsku nizinu koja je još bila pod rimskom upravom. Nakon toga sukcesivno se redaju barbarski upadi. Atila 441. godine preko Slavonije i Srijema provaljuje na Balkan. Osvaja tada Sirmium, a sigurno i Cibalae s okolicom. Već 473. godine upadaju Gepidi, a 488. godine pod Teodorihom provaljuju u slavonsko-srijemsko područje Istočni Goti koji u trokutu između Otoka, Vinkovaca i Vukovara potukoše Gepide. Time je moć Gepida toliko oslabila da su Istočni Goti 490. godine zagospodarili Slavonijom (pokrajina Savia), a 504. godine Srijemom (Panonia Sirmiensis). Međutim, njihova je vlast bila kratkog vijeka jer pod pritiskom Bizanta Istočni Goti napuštaju Slavoniju i Srijem 535. godine, ali nakon godinu dana, 536. Bizant te krajeve mora prepustiti Gepidima koji se ponovno vraćaju u slavonsko-srijemski prostor. Tridesetogodišnja vladavina Gepida završava velikim sukobom s Langobardima i Avarima (pozvanima od Bizanta) 566. godine Gepidi su poraženi, posljednji njihov vladar Kunimund pogiba, a Sirmium kao centar toga područja dolazi u ruke Istočnog Rimskog Carstva. Odlaskom Langobarda u sjevernu Italiju 568. javlja se novi etnički faktor – Avari i Slaveni. Od tada nastaju teška vremena u našim krajevima. Oslabljeni Bizant mora 582. godine predati Sirmium koji Avari 583. nakon dvogodišnje opsade, do temelja spale. Od tada pa sve do dok nisu Avari 626. godine potučeni pod Carigradom opća nesigurnost vladala je na cijelom slavonsko – srijemskom području. Ta burna stoljeća velikih seoba naroda za mlado kršćanstvo, netom izašlo iz katakomba, u Sirmiumu i Cibalama, kao središtima osnaženog kršćanstva, donijela su velika iskušenja. Barbarska su plemena velikim dijelom prolazila našim krajevima, ostavljajući za sobom pustoš. Vinkovačka nekropola iz prvih stoljeća pr. Kr. Uvjerljivo to potvrđuje. Nijedan grob nije pošteđen. Ista je sudbina zatekla Otok te ostala nastanjena mjesta. Iako još nema važnijih nalaza iz doba velike seobe ni u Otoku, ni u Vinkovcima, ipak nekoliko fragmenata oružja, tri fibule i nekoliko ulomaka žigosane keramike u privatnoj zbirci suca Kovačića potvrđuju da je i Otok osjetio barbarske najezde i pustošenja. Iako postoje različite teorije o doseljenju Slavena, odnosno Hrvata u ove krajeve, sa sigurnošću se može njihov dolazak pratiti do kraja 5. stoljeća. Od tada, pa sve do 796. godine, kada su Franci potukli Avare, Hrvati su živjeli u različitim odnosima s Avarima, od savezništva do otvorenog neprijateljstva i međusobnog ratovanja. Jedan fragment avarske fibule iz Kovačićeve zbirke očito upućuje na avarsku prisutnost u otočkom području. Pomanjkanje izvora i arheoloških nalaza uzorkom je da ne možemo govoriti o bilo kakvoj kršćanskoj tradiciji u ovom kraju u to doba.
Nestankom avarske vlasti krajem 8. stoljeća na povijesnoj pozornici javlja se Panonska Hrvatska koja kao vazalna kneževina zajedno s Francima ratuje protiv Avara. Njezin knez Vojnomir 795. Godine prodire do avarskih hringova između Dunava i Tise. Povjesničari se slažu da je pod njegovom upravom bila cijela Slavonija i Srijem.

 

Otok u hrvatskoj povijesti

Da je i Otok u to vrijeme bio napučen i da je bio svjedok tih značajnih događaja za hrvatsku povijest, svjedoče nalazi na Gradini ( već spomenuta lokacija zvana Mandekov vinograd). Iskapanja vršena 1957. godine na tom lokalitetu otkrila su nekropolu, u kojoj je, pored ostalih nalaza, pronađen jedan par lunulastih naušnica sa zvjezdolikim privjeskom finije izradbe. Po mišljenju arheologa S. Dimitrijevića, nakit je pripadao nekoj ličnosti iz redova domaćeg rodovskog plemstva. Krajem 8. Stoljeća pod franačkim utjecajem pokrštena je Panonska Hrvatska, što je bio izuzetno važan događaj za daljnju povijest hrvatskoga naroda. Panonska Hrvatska u crkvenom pogledu potpada pod jurisdikciju akvilejskog patrijarha. Od tada pa sve do naših dana Hrvati su u crkvenom pogledu vezani sa zapadnom Crkvom, a to je bilo presudno za cjelokupan povijesni razvitak. Kontinuitet naselja na Gradini i dragocjeni nalazi na njoj upućuju na zaključak da je i taj dio stanovništva s ostalim Hrvatima prihvatio kršćanstvo.
Sljedeća tri stoljeća, tj. 9., 10., i 11. Za Slavoniju, posebno za istočnu Slavoniju i Srijem, jesu razdoblje čestih obračuna između Panonske Hrvatske i Franaka, Bugara i Mađara, Bugara i Franaka, također pokušaja Bizanta da učvrsti svoju vlast. 
Međutim, početkom 9. Stoljeća za hrvatsku povijest važna je pojava Ljudevita Posavskog koji se od 818. Godine do 823. Pokušava osloboditi franačkog vazalstva i stvoriti veliku panonsku hrvatsku državu. To mu nije uspjelo. Ni njegovi nasljednici nisu to uspjeli. Posljednji knez Panonske Hrvatske Braslav (880.-900.) pokušava se oduprijeti 892. Godine Mađarima koji su prodrli u istočne dijelove Slavonije, ali nije mogao zaustaviti njihovo nadiranje. Očito je istočna Slavonija proživljavala burne dane u 9 stoljeću. Sigurno je i otočko područje bilo svjedokom i aktivnim faktorom borbe za slobodu i identitet hrvatskoga naroda u ranom Srednjem vijeku. Otok je od rimskih vremena služio kao prirodan prolaz prema jugoistočnim dijelovima Slavonije i Srijema. Otočko područje tu je funkciju zadržalo do naših dana i svjedokom je mnogih sudbonosnih događaja u prošlosti.
Nemamo čvrstih dokaza o vjerskom životu u našem kraju nakon pokrštavanja, ali dolazak slavenskih apostola Ćirila i Metoda u Moravsku sigurno nije ostao bez vjerskog i kulturnog utjecaja za naš kraj. Ako se uzme u obzir pretpostavke da je Metod pokopan u Srijemskoj Mitrovici ili pak u Moroviću, svega tridesetak kilometara od Otoka, onda se s pravom može pretpostaviti da se i Otok nalazi u zoni jakog vjerskog i kulturnog djelovanja Svete braće i njihovih učenika.  Na prijelazu iz 10. u 11. stoljeće stanovništvo je ojačalo, što dokazuju brojni ostatci bjelobrdske kulture u Bijelom Brdu, Vukovaru i Vinkovcima.

 

Feudalno doba

Početkom 12. Stoljeća naziru se prvi obrisi hrvatsko-mađarskih feudalnih odnosa. Poslije 1102. ( Pacta conventa) Hrvati stupaju u personalnu uniju s Ugarskom. Od tada se između Dunava, Drave i Save osjeća jača penetracija mađarskog stanovništva, ali u Otok i njegovu širu okolicu u neznatnu se broju doseljava mađarsko stanovništvo. To se vidi po toponomastici koja je pretežno hrvatske jezične provenijencije, a može se to utvrditi i na osnovi dokumentiranih povijesnih izvora sve do turske okupacije. Tako je Otok sa svojim širim područjem sačuvao karakter hrvatskog katoličkog naselja najvećim svojim dijelom.
Tijekom 12. Stoljeća na području Hrvatske organizira se nova županijska vlast. Otok pripada Vukovarskoj županiji, sa sjedištem u Vukovu ( Vlkovo), kojemu Mađari mijenjaju taj hrvatski oblik imena u mađarski Vukovar. U narednim stoljećima, sve do dolaska Turaka u 16. Stoljeću, Mađari potiču svim sredstvima razvitak feudalnih društvenih odnosa. Glavninu najbolje zemlje dobivaju feudalci, vjerni kralju, a ostali dio zemlje koju oni nisu trebali, pripadao je županiji, odnosno kraljevskom gradu Vukovaru. Prigradsku zemlju koja je pripala kraljevskom gradu u početnoj fazi razvitka feudalnih odnosa, u 12. Stoljeću dobiju prigradski kmetovi, uz određene obveze prema županiji. Ostale površine zemlje u to su vrijeme nadijeljene kmetovima-ratarima na području županije. U sljedećim stoljećima feudalni se odnosi razvijaju po uzoru na feudalizam u zapadnim europskim zemljama s nekim vlastitim osbitostima. Zemljišni posjedi prelaze u ruke donatorskog plemstva, a kmetovi postaju potpuno ovisni o plemićima, vlasnicima zemlje. Do kraja 13. Stoljeća sva je zemlja podijeljena donatorskom plemstvu u cijelom pobosuću gotovo isključivo doseljenim Mađarima. Otočko zemljište s površinama oko Komletinaca dobili su plemići Gut-Keledi. Posjed je s vremenom mijenjao gospodare. Nakon Gut-Keledija posjeduju ga Alšanji 1428. Godine. Od 1428. Godine kralj Žigmund ga predaje Talovcima, a 1446. Oni ga ustupaju s 22 sela Kolomanu Berženiju. 1464. Godine ponovno je u rukama braće Talovaca koji ga prodaju Kaločkom nadbiskupu i njegovu bratu Gabri za 400.200,00 forinti.
Razvitak društveno-ekonomskih, političkih i vjerskih prilika u vrijeme konstituiranja i razvitka feudalnih odnosa usporavan je bio provalom Tatara u 13. Stoljeću dinastičkim borbama, sporovima među plemićkim obiteljima i nedovoljnom zainteresiranošću kmetova u proizvodnji. U tom razdoblju , do dolaska Turaka, Otok se razvija u jak feudalni posjed u dekoncentriranom tipu manjih zaselaka, smještenih na povišenim gredama gdje je stanovništvo i u vrijeme velikih poplava moglo organizirati život.
U povijesnim izvorima 1446. I 1476. Zabilježeni su sljedeći zaseoci s kmetskim hrvatskim stanovništvom: Dobroševci, Vitkovci, Klečinci, Milkovci, Kopčenovci, Brankovci, Galovci, Budenovac, Merinovci, Strahininci, Svini Grm, Markovac, Jakobovac, Gradinci, Beškovci, Vidoševci, Ozdanovci, Dimitrovci, Svet, Skorotinci, Mitraševci, Zelinci. Ako uzmemo u obzir da je i Vir-grad kao poseban posjed i utvrda priključen Otoku, onda treba pribrojiti Otoku i zaseoke oko Vir-grada: Vironska Vas, Virovsko Podgrađe, Virovi, Slobodnjaci, Živačine i Malmoš. 
Otok, svojom bogatom zemljom i šumom, privlačio je strance-posjednike, ali je otočki kmet kao i drugdje živio u vrlo oskudnim i za život teškim prilikama. Izložen je bio taj hrvatski seljak najgrubljem izrabljivanju. Plemići i gospodari otočkog posjeda nisu posvećivali nikakve brige seljacima kmetovima i njihovim zdravstvenim i kulturnim prilikama. U močvarama nakon povlačenja vode rastu i množe se razni insekti i uzročnici raznih bolesti, najčešće epidemija

 

Apokaliptično doba 

Druga polovica 15. Stoljeća i prva tri desetljeća 16. Stoljeća pravo su apokaliptično doba za Otok i sav vinkovački kraj. Česte provale i pljačke koje su vršili Turci nakon pada Bosne 1463. Godine, velik broj izbjeglica iz Bosne, nesloge među feudalcima i na kraju pred samu okupaciju građanski rat i borba za prijestolje između Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog. Otočki posjed tih godina prelazi iz ruke u ruku. Mađarski plemići koji su posjedovali otočko vlastelinstvo povlače se s ostalim mađarskim plemićima iz Slavonije i pokušavaju izgraditi u južnoj Mađarskoj utvrde koje će im poslužiti u obrani od Turaka.
U takvim prilikama Crkva proživljava izuzetno tešku dramu s narodom u otočkom kraju. Crkva u tim vremenima pripravlja narod za teške dane koje će u prvim desetljećima 16. Stoljeća donijeti ratna osvajanja i turska okupacija.
Otočki franjevci ostaju s narodom, a njihov samostan postaje simbol borbe za slobodu. Dižu se narodom utvrde u Dešu, Gradincima i na Virovima. Htjeli su s ostalim krajevima u Slavoniji izgraditi sustav obrane i zaustaviti Turke.
Događaji su se odvijali u neželjenom smjeru. 1493. Nakon tragičnog poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju na čelu s banom Derenčinom, upadi Turaka u Slavoniju postaju sve češći. Koliko je posljednjih desetljeća 15. Stoljeća pretrpjela istočna Slavonija, a u njoj i Otok, svjedoči i izvještaj kralja Matijaša papi u kojemu ga izvještava da su Turci opustošili Slavoniju i ondje uništili sve „ognjem i mačem“.
Oči cijele Hrvatske bile su uprte u kraljeva kancelara, vesprimskog biskupa Petra Berislavića koji 1513. Godine postaje hrvatskih banom. Sve do svoje smrti 1520. Godine ulagao je svoje napore u obranu zemlje. Znatnu pomoć pružao mu je papa Lav 10. U hrani, oružju i novcu. Međutim, nije mu uspjelo zaustaviti snažno i nadmoćno tursko nadiranje. Nakon pada Beograda 1521. Godine Turci su si otvorili put u Panonsku nizinu te iste godine zauzeli su dio Srijema i poharali istočnu Slavoniju. Može se lako zamisliti kakav je bio položaj Otoka. To je bilo doba u kojemu je i otočko stanovništvo vodilo borbu za fizičku egzistenciju. 
Sljedećih godinu dana počinju velika turska osvajanja. Nakon pobjede na Mohačkom polju turska vojska prodire prema Beču. U to doba u njihovim je rukama lijeva strana Bosuta i desna obala Vuke. Sve do 1536. Godine Otok, koji se nalazio na desnoj strani Bosuta, nije bio zaposjednut od Turaka. Kada je Sulejman 2. Započeo novi rat 1536. Godine, početkom srpnja Turci nezadrživo prodiru u Slavoniju. Smederevski sandžak Mehmed-beg Jahjaoglu tada zauzima dio vinkovačkog kraja koji nije još bio pod Turcima. Tako se i Otok našao u turskim rukama. Kako hrvatsko-slavonski plemići pod vodstvom Kacijanera 1537. Nisu uspjeli zadržati tursku vojsku, cijela se Slavonija našla u rukama Turaka. Time započinje stopedesetgodišnja okupacija Slavonije. Dugo je to vremensko razdoblje i doba teških kušnji i neprocjenjivih žrtava koje je narod podnio za svoj vjerski i kulturni identitet. Turskom okupacijom mijenjaju se društveni odnosi, zasnovani na osnovama tursko-timarskog feudalizma. Stara domaća zemljišna aristokracija, brojno svećenstvo i dio stanovništva povlačio se i iselio ili poginuo u ratovima. Otočki posjed također ulazi u novu organizaciju, a stanovništvo dijeli sudbinu ostalog dijela naroda pod Turcima u Slavoniji. Nema dokaza da je u Otoku bila zapažena islamizacija katoličkog stanovništva, što je u nekim krajevima Slavonije bilo prisutno. 
Nakon okupacije Turci pristupaju organizaciji svoje vlasti. Cijeli vinkovački kraj priključen je 1538. Srijemskom sandžaku, odnosno Rumelijskom ajaletu. Srijemski sandžak do 1556. Godine ima sjedište u Osijeku, a nakon toga sjedište mu je preneseno u Ilok. 
Kara-Mustafa pokrenuo je veliku vojnu silu 1683. godine u namjeri da osvoji Beč i to je za Otok i sav vinkovački kraj bilo iznimno teško razdoblje. Sve su ceste i putovi i sva mjesta bila zakrčena raznim rodovima turske vojske. Tom je prigodom stanovništvo moralo staviti turskoj vojsci na raspolaganje sav svoj materijalni potencijal, spregu, hranu i sve ostalo što je vojsci trebalo. Nakon katastrofalnog poraza turske vojske pod Bečom, ostatci turske vojske u bezglavom povlačenju izazvali su među stanovništvom i u našem kraju veliki metež. Turci bježe preko Save u Bosnu u velikom broju. Međutim, najveće su nevoljena nastupile kada je nakon bitke kod Haršanja 1687. kršćanska vojska oslobodila Osijek i sve slavonske tvrđave. Preostali Turci napuštaju svoje kuće i imanja i bježe u Bosnu. Otočani i ostalo stanovništvo širom Slavonije sklanjaju se u okolne šume. Turska vojska u bezglavom bijegu ostavlja iza sebe palež i ruševine. Tom pobjedom kod Haršanja nisu završile nevolje i stradanja u Slavoniji jer Turci, nakon pobjede austrijske vojske u Kačaničkom klancu 1690. ponovno osvajaju Posavinu, Povučje i Pobiđe. Sav je sjeverozapadni dio vinkovačkog kraja uništen, a stanovništvo pobijeno ili odvedeno u roblje. Otočani su tada pobjegli u okolne guste šume i najvećim se dijelom spasili. Bitkom kod Slankamena 1691. oslobođena je Slavonija, Otok i vinkovački kraj.
Nakon 165 godina turske okupacije Slavonija je pružala tužnu sliku: opustošena, osiromašena, s prorijeđenim stanovništvom. Turke je ponovno zamijenila tuđinska vlast. Austrija upravu nad Slavonijom predaje mješovitoj vojno-komorskoj upravi koja se u različitim oblicima održavala do 1745. Tada je izvršena podjela Slavonije i Srijema na civilni i vojni prostor. Otok se tada priključuje vojnoj krajini, sve do 1873.
Oficiri, plemići, državno-komorski činovnici natjecali su se u pljačkama i nametima nad osiromašenim stanovništvom. Mnogi dokumenti svjedoče uvjerljivo da nekadašnja raja nije dočekala stvarno oslobođenje. Seoca su morala preuzeti teret izdržavanja vojske. 
Nakon ustrojstva Vojne krajine 1745. Otok pripada Brodskoj sedmoj regimenti i devetoj kumpaniji kojima je sjedište bilo u Vinkovcima. Život se u njoj odvijao po strogim vojničkim propisima. Putem obiteljskih zadruga vojne su vlasti rješavale osnovne egzistencijalne probleme graničara. I Otok je bio poznat po zadrugama s velikim brojem članova. Iz izvještaja vojnih vlasti koje je regimenta upućivala višim vojnim vlastima u Beč vidi se da su graničari živjeli u vrlo slabim socijalnim prilikama. To najbolje govori da je Austrija Slavoniju pretvorila u pravi ratni logor koji je sve svoje snage i materijalna dobra morao podrediti obrani carevine i zapadne Europe.

 

18. stolijeće 

Prvih se desetljeća 18. stoljeća Otok formirao kao koncentrirano ravničarsko naselje, pod utjecajem društveno-ekonomskih i političkih prilika. Posebni je obrambeni interes Vojne krajine nametao potrebu zgusnutog tipa naselja. Vojne su vlasti time osiguravale brzu i učinkovitu mobilnost graničara. Tada je Otok u svojoj osnovnoj jezgri dobio današnji izgled. Znatan broj oficira stalno je boravio u Otoku i u to vrijeme imao isključivi utjecaj na život u mjestu. Vojne su vlasti bile zainteresirane za što veći broj graničara, vojnih obveznika pa su se rado primali bjegunci iz Bosne i doseljenici iz raznih krajeva Hrvatske. Vojne su ih vlasti uvodile u zadruge koje nisu imale muškog nasljednika. Ta je koncentracija stanovništva i za crkvu u Otoku bila poseban izazov. Nova je situacija tražila i veću crkvu u središtu mjesta.

 

Graničari

Otok se pri kraju 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća ekonomski stabilizira. Graničarska zadruga jača ekonomski i organizacijski. U graničarskom zakonodavstvu i svakodnevnom životu ona postaje osnova ekonomsko-društvenih odnosa. Iako joj je u krajnjoj liniji zadaća služiti vojnim ciljevima Austrije, ipak je ona za otočkog graničara značila egzistencijalnu sigurnost u odnosu na položaj kmetova u građanskoj Hrvatskoj. U gruntovnom popisu iz 1800. popisane su sljedeće obitelji koje su gotovo isključivo živjele u zadrugama: Abjanovići, Andrijaševići, Antolovići, Balići, Benakovići, Bertići, Blaškovići, Bošnjaci, Bošnjakovići, Barbatovići, Brnatovići, Bukvići, Cvrkovići, Čelikovići, Čolakovići, Čupići, Dežmići, Dobošići, Filipovići, Galovići, Gorjanci, Grgići, Graići, Ilijevići, Ivanetići, Ivanovići, Katičići, Kovačevići, Kovačići, Lagančići, Lombarovići, Lončarevići, Lovrekovići, Lukinci, Marijanovići, Markovići, Matijevići, Matičići, Matakovići, Mitrovi, Nikolići, Ozdanovci, Pandžići, Pavešići, Pavlovići, Peići, Pejičevići, Petrinovići, Radulići, Sikirica, Skokići, Sokolići, Sotinci, Štivičevići, Šubašići, Šajtovići, Šajnovići, Šarčevići, Šokčevići, Šuvići, Tomaševići, Trbljanići, Tucakovići, Vidovići, Vukovići, Vukovarci.